Jer, znaš, ima nešto što ja razumijem bolje od tebe, perfektno. Jer taj put ne vodi nikamo. Jer taj put, to nije realnost, opet, ja sam svugdje samo ne sada i ovdje. I jer ja zaista idem nekim putem, ali zaista..jer znam, sada se nazire reala. Ovo više nije metafora. Šećem parkom, tim parkom uspomena, putem prema nigdje. Gledam to trulo uvenulo lišće, sada je tako jadno, beživotno i mljackavo. Tužno. Uzaludno pokušavam pronaći pokoji preživjeli hrskavi listić, da zadovoljno čujem onaj ˝hrsk˝ ispod marte. Bezbojna bukvina stabla iznenadno se pojavljuju iz gustivila, te jednako tako i nestaju, blijedeći u beskrajnoj bjeloj masi. Gledam tu maglu, taj dim, postajem žedna nikotina, dok ne shvatim da prelazim granice. Bezvoljnost me potiče natrag na moju zamišljenost. Vraćam se metafori. Obuzeo nas je mrak, mrak uličnih razbijenih svijetiljki, jer da, čak i one su nas sada napustile. Hladnoća. Ne, više mi nije tako hladno. Bilo je teško izdržati u početku, ali sada mi je hladnoća već u krvi, postala sam imuna. Hodam i dalje, bez cilja, nadajući se svijetlu, kakvome god. Ali ne vidim ništa. Nema ni duša klošarskih, opijenih zelenim Vigorom, jedino što ih sada može grijati. I hodam i dalje, u toj neprepoznatljivoj tišini, a sve što uspijevam čuti je nevini zvuk mojih koraka u lišću. Ali ne, to nije onaj ˝hrsk˝..sada je to samo tužan mljackavi zvuk razvodnjenih listova. Slušam tu mirnu, iako ne apsolutnu tišinu. Ali ipak, u toj tišini razgovaram sama sa sobom.Znam, koliko god bilo sjetno, od ovih osjećaja napraviti ću unikat. Danas ću uglazbiti onaj zadnji dio mojih stihova, danas će to imati smisla. Ubacit ću koji mol, stihovi će biti sjetni, ali imati će ono svoje. Moguće, bit će bezvrijedno sranje, ali meni će biti toplo i lijepo, jer to ću biti ja. Akordi neće izbrisati ovu sjetu, istina. Isto kao što snimak Nikona tog prokletog sivila neće baciti sjećanje u zaborav. Ali zar zaista imam potrebe zaboraviti? Možda jest tuga, ali ja ju i takvu volim. Zar bih trebala odbaciti sjećanje onih trenutaka samodestruktivne filozofske inspirativne kreativnosti? Oni su mi najdragocjeniji. Zar da se prisjećam samo najsretnijih trenutaka, da živim u vječitoj iluziji? Ne, jer to onda čak niti meni nije onako ˝savršeno˝. Jer osjećam potrebu za boljim, to je nadasve prirodno. Jer u isto vrijeme osjećaj gorki prijezir i slabašnu nježnost. Jer te želim ubiti svojim uspjehom koliko te želim zagrliti. Jer sam samo čovjek, zar ne? (i jer, dragi moj prijatelju, ti ne znaš, jer mene je teško znati, a za to moraš čitati metaforički) Lakše s riječima ˝ovo je reala˝ 06:45, tog jednog dana. -zvuk budilice prelomio je snenu tišinu. S vremenom sve više nasilno zlostavljam taj budni aparat! Ima li itko pravo stati na put dječjem sanjarenju? Ipak, veselim se suncu, danu. I zora će uskoro. Wake up the dawn And ask her why A dreamer dreams She never dies 7:00 Ali ja još uvijek ne vidim nijedan tračak sunca, tračak zore. Sve dok na kraju nisam shvatila da se sunce niti neće pojaviti s obzirom da je nebo tako gusto, sivo i nemirno. Kiša je neumorno padala stvarajući sve veće lokve i javljajući se, pritom, svojim prepoznatljivim šumom. Vjetar je nosio posljednje ostatke trulog uvenulog lišća velike bukve kraj mog prozora. Znala sam da ću se smočiti čak iako je put kratak. Ali ja sam, usuprot tom nemiru prirode, pronašla taj svoj mir, sigurnost. Koračajući svojim martama, sa kišobranom u ruci, sjetila sam se, ili samo maštala da si i ti također ovdje, skrivajući se u pljusku kiše. I da, to jesi ti. Taj imaginarni ti. Na tvojem licu zasjao je onaj isti osmijeh koji je sjao i nekada. Nekada davno. Taj osmijeh; to je osmijeh iskrenosti i jednostavnosti, i pruža nadu svakim trenom iznova. A tvoje riječi razumijevanja svakim se slovom samo nadovezuju na moje strane i neshvaćene riječi, kao da čitaš otvorenu knjigu. I gazimo skupa u jednu, pa u drugu lokvu; i to nas oboje veseli, ispunjava, čak iako je to samo jedan ˝pljus˝ u lokvi. Jer, istini za istinu, to nam niti nije toliko bitno. Bitan je samo ovaj trenutak, a dočaran je tim daškom tvoje osobnosti. Naših osobnosti. Neka vrsta adrenalina vuče me na kišu. I odjednom više mi ne treba taj kišobran. Više mi ne traba zaštita. Više se nemam čega bojati. I predajem se potpuno kiši, iako sam svijesna da je rizik velik. Ti me promatraš svojim dubokim i bistrim pogledom. Znam, i tebe je privukla kiša. Dugo vremena nisi ju osjetio. Zaboravio si. Ali zato je osjećaj sada još bolji nego prije. I da, i ti ćeš se smočiti. I ti ćeš se prepustiti. Toliko neodgovorenih pitanja, i toliko nejasnih odgovora u ovom trenu visi u zraku, u magli. Ali rješenje više jednostavno nije toliko važno, sve je to progutala prošlost. I..tvoji pokreti postali su sve smireniji. I oblaci su sada plakali rjeđe. I povjetarac je stišao svoju pjesmu o lišću. Tvoje plave oči istine sve su mi bliže i bliže. Osjećam toplinu tvog daha, toliko si blizu. I iako je to samo trenutak trenutka, onaj dio pravoga tebe, mogu reći. Da, sada si ovdje. I osjećaš i govoriš da ćeš biti ovdje, uvijek. Ali, dragi moj, nećeš. Jer kao što će kiša jednom prestati, i tvoje će sjećanje izblijedjeti, jednostavno prestati. I jer ni savršenstvo nije savršeno. Kiša i sunce; nadasve toliko različiti, ali jedno bez drugoga jednostavno ne mogu. Tako i savršenstvo trenutka treba svoju neperfektnost da bi bilo idealno. Jer svijet navodne savršenosti samo je nedostižna ideja besciljnih ljudi. I mi moramo živjeti u pravom smislu riječi da bi mogli reći da smo živi. (reći ću, samo nešto što je bilo željno napisati) |
Dnevnik.hr I'm just one of those regular weird people.
Gramofon.
˝Nah nah nah, there's no rule. Show me the rule book!˝ Credits Design: murderscene Base code: x |
